MINISTARSTVO TRGOVINE (DELIMIČNO) ODUSTALO OD IZMENE ČLANA 4. STAV 1. ZAKONA O ZAŠTITI POTROŠAČA
Pod ogromnim pritiskom javnosti, Ministarstvo unutrašnje i spoljne trgovine delimično je odstupilo od ideje iz nacrta novog Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) da ovom zakonu oduzme svojstvo krovnog i sistemskog zakona, u smislu da svaki “propis”, dakle i podzakonski akt, ima jaču pravnu snagu od njega.
Kažemo “delimično”, jer nova formulacija ostavlja prostor za tumačenja, ali svakako – mora se reći – zatvara mogućnost da npr Odluka o načinu plaćanja komunalnih usluga na teritoriji grada Beograda ili Uredba o uslovima isporuke i snabdevanja električnom energijom imaju jaču pravnu snagu od ZZP ako dođe do tzv kolizije (sukob normi u različitim propisima koji regulišu istu pravnu situaciju).
Da se Ministarstvo povuklo proizilazi iz rezultata javne rasprave koji su, doduše sa zakašnjenjem od čitavih nedelju dana, objavljeni na njegovom sajtu. Na samom dnu sekcije “javne rasrave” priložena je tzv “tabela izveštaja” iz javne rasprave o nacrtu “novog” ZZP sa gotovo svim obrazloženim komentarima na nacrt koje su razni subjekti i građani slali Ministarstvu. Korisno je što su objavljeni.
NOVA FORMULACIJA IZMENJENOG ČLANA 4 STAV 1 ZZP
Iz odgovora Ministarstva na te komentare vidi se da je sada u opticaju nova formulacija člana 4 stav 1 ZZP, koja glasi:
“Odredbe ovog zakona primenjuju se na odnose između potrošača i trgovca, osim ako je posebnim zakonom koji je usklađen sa pravnom tekovinom Evropske unije, drugačije propisano”.
Važeća zakonska odredba, za koju i dalje smatramo da je ne treba menjati, glasi:
“Odredbe ovog zakona se primenjuju na odnose potrošača i trgovaca, koji su predmet ovog zakona, osim u slučaju postojanja posebnih odredbi sa istim ciljem kojima se uređuju predmetni odnosi koji obezbeđuju viši nivo zaštite u skladu sa posebnim propisima.”
Iako pomalo rogobatna, važeća zakonska odredba ne ostavlja prostora ni za kakva tumačenja u pogledu toga da se posebni zakon ili drugi propis može primenjivati na potrošača samo ako mu daje veća prava u odnosu na njegova minimalna prava iz ZZP. To za novu formulaciju ne važi, a to što je ona doslovno preuzeta iz Zakona o zaštiti potrošača Crne Gore nimalo ne pomaže u njenoj jasnoći.
Ostavimo za sada po strani to što se prepisuje odredba iz druge zemlje izvan konteksta koji važi za tu zemlju, i usredsredimo se na to kako ćemo da odredimo da li se na neku situaciju, kod koje postoji sukob zakona, primenjuje ZZP ili taj drugi, posebni zakon. Ako kao kriterijum za davanje prednosti drugom zakonu postavimo to da je on “usklađen sa pravnom tekovinom Evropske unije”, mi treba:
(1) da znamo kako ta pravna tekovina glasi i u kom tačno pravnom aktu EU se ona tačno nalazi, kako bismo mogli da napravimo poređenje i vidimo da li usklađenost posebnog zakona sa tom tekovinom EU zaista postoji.
(2) da imamo dokaz za tvrdnju da je konkurentski, posebni zakon, koji npr smanjuje prava potrošača garantovana njihovim matičnim zakonom (Zakon o energetici, Zakon o elektronskim komunikacijama, Zakon o komunalnim delatnostima i Zakon o poštanskim uslugama) usklađen sa dotičnim pravnim tekovinama.
(3) da znamo o kakvim je konkretno pravnim tekovinama reč, da li se tu radi o tekovinama koje se odnose na zaštitu potrošača ili na prava trgovaca ili na nešto treće.
Dakle, tumačenje se komplikuje. A kada se komplikuje, to znači da su neophodna mišljenja ministarstva na terenu na kojem ona do sada nisu bila potrebna. To znači da su potrebni arbitri. To znači da je u krajnjoj instanci potreban i sud. A sve to znači da se – komplikuje i praksa. Za čije babe zdravlje?
PREPISIVANJE IZ CRNE GORE I SRPSKA STVARNOST
Posebna priča je vađenje odredbe iz konteksta u kojem je nastala. Crna Gora je mala zemlja koja odlučno korača ka članstvu u Evropskoj uniji 2028. godine i ide na to da što više pregovaračkih poglavlja zatvori, da sve svoje propise i praksu uskladi sa evropskim direktivama, ali i da se propisi međusobno usklađuju, i da se potrošačka prava ne štite samo osnovnim Zakonom o zaštiti potrošača već i drugim zakonima jer zaštita potrošača je jedna od najvažnijih tekovina Evropske unije.
Srbija ne može biti dalje od ove priče. Iako je formalno i deklarativno i dalje kandidatkinja za članstvo u Evropskoj uniji, njene vlasti, stiče se utisak, streme na neku drugu stranu, koja nema preterano veze ni sa vladavinom prava ni sa potrošačkim pravima i njihovom zaštitom. Broj otvorenih pregovaračkih poglavlja mizerno je mali, a do poglavlja 28, koje se odnosi na potrošačka prava, nije se ni stiglo. Kada srpske institucije pišu posebne, tzv sektorske zakone, na primer Zakon o elektronskim komunikacijama koji je vitalan za potrošače, u radne grupe ne pozivaju potrošačke organizacije. Dakle, izbegavaju struku. Ista stvar važi i za Zakon o energetici, koji je krajem novembra 2024. godine usvojen BEZ PARLAMENTARNE RASPRAVE – nezamisliva stvar u Evropskoj uniji – sa svojim po potrošače pogubnim, diskriminatorskim, neustavnim članom 197a koji Elektrodistribucija Srbija uporno pokušava da nametne potrošačima. Bez učešća potrošačkih organizacija pisan je i Zakon o komunalnim delatnostima, čiji je član 13 jedna do uporišnih tačaka kontinuiranog otpora lokalnih samouprava i komunalnih preduzeća prema proevropskom Zakonu o zaštiti potrošača i prema zaštiti potrošača generalno.
ŠTA JE BILO SPORNO SA PRVOM VERZIJOM IZMENE ČLANA 4 STAV 1 ZZP
Ipak, sa novom formulacijom jedna stvar je sigurna: pošto se umesto reči “propisi” koristi reč “zakoni”, makar je pod javnim pritiskom onemogućeno da se dostignuti nivo zaštite potrošača u Srbiji smanji kroz uvođenje direktne primene podzakonskih akata, a to su u prvom redu opšti akti lokalne samouprave (koji su već sada mahom u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti potrošača), uredbe, pravilnici, zaključci i sl.
Podsećamo, Ministarstvo je, tobož radi usklađivanja sa propisima Evropske unije (što u obrazloženju Nacrta nigde nije navela niti je precizirala o kom tačno propisu i normi se radi), želelo da izmenjena odredba glasi:
“Odredbe ovog zakona se primenjuju na odnose potrošača i trgovca, koji su predmet ovog zakona, osim u slučaju postojanja posebnih propisa koji sadrže odredbe koje imaju isti cilj i uređuju predmetne odnose, primenjuju se ti posebni propisi.”
Postoji osnovana sumnja – dodatno podgrejana terminom i načinom odvijanja javne rasprave – da je ovakva odredba proizvod uticaja ekonomski veoma krupnih “igrača”, a oduševljeni komentari takvih “igrača” u tabeli komentara koje je na svom sajtu objavilo Ministarstvo samo jačaju tu sumnju i daju za pravo nama u Efektivi i svima koji su digli glas protiv izmena člana 4 stav 1. Zaposleni u Sektoru zaštite potrošača pri Ministarstvu nikako nisu mogli da ne znaju kakve bi posledice ostavila primena tako formulisane odredbe. Isto tako, imamo utisak da nova izmenjena verzija, prepisana iz Crne Gore, i dalje otvaraju vrata da se potrošačima umanje njihova prava iz ZZP kroz davanje prednosti sektorskim zakonima. Dovoljno je da ministarstva koja su pisala te zakone krenu da mašu pričom kako su oni “usklađeni sa pravnom tekovinom Evropske unije”, a ko tvrdi suprotno neka ide – na sud. Što je divota za potrošače.
“EVROPSKA” INSPIRACIJA ZA IZMENE ČLANA 4 STAV 1
Za kraj, da vidimo još jednom gde je Ministarstvo unutrašnje i spoljne trgovine nezvanično našlo inspiraciju za potpuno nepotrebnu, i dalje sumnjivu izmenu člana 4 stav 1 ZZP.
Kažemo “nezvanično”, jer u višestruko obmanjujućem obrazloženju nacrta Zakonu Ministarstvo nije bilo hrabro da to napiše. Izvor je član 3.2 Direktive EU o potrošačima 83/2011 koji u zvaničnom hrvatskom prevodu (Hrvatska je članica EU) glasi:
“Ako je bilo koja od odredaba ove Direktive proturječna odredbi nekog drugog akta Unije koji uređuje posebne sektore, odredba toga drugog akta Unije ima prednost i primjenjuje se na te posebne sektore.”
Iako se radi o direktivi maksimalne harmonizacije, što znači da je države članice i države kandidatkinje za članstvo u EU moraju doslovno preneti u svoje unutrašnje propise, pomenuta odredba ISKLJUČIVO REGULIIŠE ODNOS TE DIREKTIVE SA DRUGIM DIREKTIVAMA I AKTIMA EVROPSKE UNIJE. Dakle, sa aktima Evropske unije kao nadnacionalnog subjekta, a ne sa aktima država članica i država kandidatkinja za članstvo! Gde vi vidite da se u toj odredbi pominju bilo kakve države?
Prema tome, član 3.2 Direktive EU o potrošačima 83/2011:
(1) NE MORA da bude prepisan (transponovan) u unutrašnja zakonodavstva država članica i država kandidatkinja za članstvo.
(2) NE ODNOSI SE na unutrašnja zakonodavstva tih država, i ne sadrži ništa što se tiče njih!
(3) NE NAREĐUJE SRBIJI ono što nam Ministarstvo unutrašnje i spoljne trgovine sugeriše: da prilikom sudara (kolizije) pravnih normi naš nacionalni Zakon o zaštiti potrošača može i mora biti derogiran drugim “propisom” (ideja iz Nacrta) odnosno “drugim zakonom koji je usklađen sa pravnom tekovinom EU” (ideja iz izmenjenog Nacrta).
(4) ISKLJUČIVO GOVORI da u konkurenciji te relativno kratke, osnovne direktive EU o zaštiti potrošača prednost imaju posebne direktive EU, razrađene za posebne oblasti (npr postoji posebna Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi), što je i logično.
Povrh svega, sve direktive EU razvijaju se zajedno u pravcu zaštite potrošača, sledeći zajedničku politiku država članica na tom polju. Nema “svaka vaška obaška” kao kad se pišu propisi u Srbiji.
ZAKLJUČAK
Srbija NIJE dužna da implementira član 3.2 Direktive EU o zaštiti potrošača. Ona je zapravo dužna da implementira SKUP SVIH DIREKTIVA EU koje se odnose na zaštitu potrošača. Što ona ne čini. Neke još nije implementirala (gde je npr sudska kolektivna zaštita, gde je implementacija izmena Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, šta je sa pravom na popravku?), i pri tom razmrskava postojeći sistem zaštite potrošača. Kako ćemo otvoriti poglavlje 28 u pregovaračkom postupku sa Briselom, ako do njega ikada stignemo?
Čini se da novom formulacijom izmene člana 3.2 Ministarstvo hoće da pokaže da demokratski makar delimično prihvata pritisak javnosti, ali i da nam pokaže da je sve vreme u pravu i da smo, eto, dužni da u ovom ili onom obliku prihvatimo nekakav sektorski pristup iz Evropske unije i da se – pomirimo s tim. A sektorski pristup za države članice i države kandidatkinje nije propisan.
Ne, smokvin list prepisivanja rešenja iz Crne Gore – zemlje koja i na rečima i na delima HOĆE u Evropsku uniju – ne može da sakrije suštinu:
– da je promena člana 4 stav 1 ZZP i dalje sasvim nepotrebna i neopravdana;
– da promena nije obavezno u korist potrošača i njihovih dostignutih prava.
– da promena, čak i u novoj, iz Crne Gore prepisanoj verziji, unosi nedopustivu pravu nesigurnost u kojoj će, naravno, profitirati “krupni igrači”, jedini koji od izmenjene odredbe imaju korist.
O nameri Ministarstva da ukine Zakon o zaštiti potrošača, pisali smo na ovom linku: https://efektiva.rs/aktuelnosti-efektiva/potrosaci-aktuelnosti/ministarstvo-trgovine-ukida-zakon-o-zastiti-potrosaca/
A da ostane kao trag, kako su u ovom peridu postojanja naše zemlje radile neke potrošačke organizacije, dajemo primer Organizacije potrošača Kragujevca OPK, koje se više od decenije unazada finansira od strane ministarstva trgovine i grada Kragujevca (znači, narodnim parama), sa ciljem zaštite potrošača. Ovo udruženje, zapravo njegov zastupnik g. Zoran Nikolić, kog smo već označavali kao protivnika prava potrošača, kao predlog za izmenu člana 4. (protiv čega se borimo mesecima), ponudilo je opciju da se Zakon o zaštiti potrošača ZZP, ne primenjuje onda kada se njegove odredbe u suprotnosti sa odredbama nekog drugog zakona, već da se primenjuje taj zakon.
Primer: ZZP propisuje rok za odgovor na reklamaciju od 8 dana. Ako bi neki drugi zakon predvideo duži rok, recimo 15 i 50 dana, OPK smatra da treba da se primeni taj drugi zakon. Ili, ako ZZP predviđa mogućnost raskida ugovora sa mobilnim operatorom zbog povećanja cene, a recimo neki budući zakon to pravo ne dozvoljava, primenilo bi se to pravilo.
Dakle, udruženje koje treba da štiti potrošače, zalaže se za ukidanje Zakona koji štiti potrošače. Šta je pozadina toga, zaključite sami…