Prva, bar nama poznata, presuda po pitanju valutne klauzule u CHF. Tužilac je firma, a mesto događanja Privredni sud u Beogradu.
Predmet tužbe je raskid ugovora zbog promenjenih okolnosti, odnosno drastičnog rasta kursa CHF što je dovelo do toga da se firma našla u blokadi zbog nemogućnosti redovnog izmirivanja svojih obaveza. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev, čak nije hteo ni veštačenje da izvede, i sve to na prvom ročištu.
Tužilac je uložio žalbu, nakon čega je Apelacioni Privredni sud doneo ukidajuću presudu, uz obrazloženje:
U ponovnom postupku prvostepeni sud će ocenom izvedenih dokaza i izvođenjem novih, a predloženih od strane tužioca (veštačenjem), utvrditi u kojoj je meri, u periodu od zaključenja ugovora do podnošenja tužbe, došlo do rasta vrednosti CHF. Potom će na jasan i nesumljiv način utvrditi da li je nalgi rast vrednosti te valute imao za posledicu uvećanja iznad realne vrednosti glavnice duga i to poređenjem vrednosti glavnice u dinarima sa ostalim parametrima, odnosno rastom kursa drugih valuta, stopom inflacije, tržišnom cenom nekretnine koja je bila predmet kupovine. Potom će ceniti da li se u zavisnosti od navedenih okolnosti ostvaruje svrha zaključenog ugovora i da li, i ako jeste, zašto je pravično održati ga na snazi takav kakav je, a potom doneti novu odluku o tužbenom zahtevu.
Još jedno važno obrazloženje iz presude:
Kod ugovora o kreditu, osnov obavezivanja za banku je da ostavri prihod iz plasmana novca (kamata i provizija) a za korisnika kredita je da pribavi nedostajuća novčana sredstva. Radi ostvarivanja te svrhe korisnik pristaje da pored vraćanja primljene glavnice, u istom broju novčanih jedinica koje je primio, isplati i uvećanu glavnicu (primenom ugovorenog valorimetra) radi realnog očuvanja jednake vrednosti uzajamnih davanja. Međutim, kada zbog poremećaja na finansijskom tržištu primena ugovorenog valorimetra (valutna klauzula) dovede do toga da se naruši načelo iz člana 15. Zakona o obligacionim odnosima (jednakost uzajamnih davanja ugovornih strana), tada ugovor za jednu ugovornu stranu gubi svrhu (razlog obavezivanja) jer teret preuzete obaveze postaje nepodnošljiv u toj meri da on takav ugovor ne bi zaključio da je mogao predvideti šta će se dogoditi. Ovakav ugovor nije ništav od zasnivanja, jer je tada imao postojeći i dopušten osnov, ali gubitak osnova obavezivanja za jednu od ugovornih strana zbog promenjenih okolnosti, predstavlja razlog za sud da takav ugovor RASKINE.
Dakle, iz obrazloženja Suda jasno proističe već dobro poznati stav, da valutna klauzula jeste dozvoljena, ali samo u granicama očuvanja vrednosti pozajmljenog kapitala, nikako u cilju sticanja dobiti.
Prvostepeni sud je tužbeni zahtev odbio i uz obrazloženje da je tužilac morao, u skladu sa članom 18. ZOO, da prilikom zaključenja ugovora postupa sa pažnjom dobrog privrednika i upozna se sa rizicima valutne klauzule, što drugi stepen nije prihvatio. Dakle, ako je to nije prošlo u sporu na Privrednom sudu, onda u sporovima fiziških lica to mora biti i argument više, jer taj član ZOO za fizička lica ne važi.
ZAJEDNO SMO JAČI!