U nastavku objavljujemo tekst koji je pisao Milorad Ilić, ekonomista koji je stručni saradnik Efektive, učesnik naših pregovora sa NBS i u Vladi RS, govornik na našim protestima itd…
OBDUKCIJA VALUTNE KLAUZULE, KREDITA U ŠVAJCARCIMA, NEZNANjA, MORALA, FINANSIJSKE STABILNOSTI ZEMLjE…
Pre dva meseca sudija Dr Dragiša Slijepčević ponudio je pravno rešenje problema stambenih kredita u švajcarskim francima. Valjano je objasnio da mora doći do raskida ugovora zbog promenjenih okolnosti. Nakon toga vodila se kratka rasprava o tome kakve su posledice za banke, a kakve za korisnike predmetnih kredita u slučaju raskida ugovora. Dosta argumentovano stoje mišljenja da svaka strana treba da vrati ono što je dobila, a kako su obe strane dobijale dinare, onda dinare uvećane za zateznu kamatu od momenta isplate do raskida ugovora. Ovakvo rešenje je mnogo naklonjenije korisnicima kredita nego bankama, ali je tako i najpravednije. Da vidimo zašto?
Imajući višedecenijsko iskustvo sa visokom inflacijom, a povremeno i hiperinflacijom, te da je evro sada, a ranije nemačka marka, preuzeo ulogu merila vrednosti, tj. cenovnog parametra, opravdano je bilo uvođenje valutne klauzule u naše zakonodavstvo 2002. godine. Nema ničeg spornog u tome da se formuliše zakonsko rešenje koje štiti interese poverilaca. U svim transakcijama u kojima jedna strana drugoj daje realnu vrednost, ugovaranje valutne klauzule ima smisla. Postojanje valutne klauzule opravdano je i kod kreditne aktivnosti između banaka ili kada banke daju kredite državi, tj. njenim institucijama. Međutim, u kreditnim transakcijama između banaka i drugih pravnih lica ili fizičkih lica, njena primena je potpuno neopravdana. Preciznije, kod kreditnih poslova korišćenje valutne klauzule se ruga svrsi njenog uvođenja u domaće zakonodavstvo. Ovo iz razloga što je domaćim zakonom (kao i u drugim državama) isključivo bankama dozvoljena emisija novca preko kreditne aktivnosti (NBS-u primarna, a poslovnim bankama sekundarna). Novostvoreni novac će u vidu depozita uglavnom imati trajni boravak na računima domaćih banaka. Dakle, za razliku od ukorenjenog mišljenja, banke nisu nikakvi posrednici između deponenata i kreditora od kojih prikupljaju novac i korisnika kredita kojima plasiraju tako prikupljena sredstva. Kada banke daju kredite one stvaraju novac iz „vazduha“ prostom računovodstvenom operacijom, ili kako u svom nestručnom pokušaju odbrane banaka reče profesor Begović, kliktanjem miša. Činjenica je da u udžbenicima iz monetarne ekonomije ne piše da se novac stvara iz „vazduha“, ali jasno stoji da krediti prethode depozitima po viđenju, tj. da davanjem kredita fizičkim i pravnim licima komercijalne banke stvaraju depozite po viđenju korisnicima kredita. Dobri studenti, a trebalo bi i većina profesora, bankara ili zaposlenih u NBS, znaju da ti depoziti predstavljaju glavninu novčane mase, tj. novca.
Novac koji su banke pribavile, na različite načine, ne predstavlja kreditni potencijal, budući da je isti mnogostruko veći od tako prikupljenih sredstava. Kada se odbiju obavezne rezerve na pribavljena sredstva, preostali iznos teoretski može da se uveća 20 puta, jer obavezna rezerva za rast dinarskih depozita (čijem rastu prethode krediti) iznosi 5%. Pribavljena sredstva bankama služe za održavanje likvidnosti, menjačke operacije i druge nekreditne aktivnosti. Kad daju kredite, banke svoja likvidna sredstva koja se nalaze u aktivi na klasi 0 ne troše, već samo izdvajaju u obavezne rezerve 5% od rasta depozita po viđenju koji je nastao kao posledica kreditiranja. Jednostavno, kliktanjem miša, u aktivi nastanu (beleže se) potraživanja po osnovu odobrenih krediti na klasi 1, a kao kontrastavka u pasivi nastanu izvori iliti obaveze banke na klasi 4 – dinarski depoziti po viđenju. Ovo je slučaj kada se kredit daje deponentu banke. Kada se kredit daje licu koje nije deponent banke slika je drugačija, ali na nivou celog bankarskog sektora ostaje kako je prethodno opisano. Mada, svako ko je ranije uzimao kredit, posebno kao fizičko lice (a naročito za kupovinu stana) zna da se procenat onih koji su dobili kredit a da nisu deponenti banke (sve zajedno sa prodavcem stana), ozbiljno približava nuli.
Na opisani način dolazi do ravnoteže u bilansu stanja, kao i do dokaza da banke nisu nikakvi „posrednici“, tj. da ne daju realni – prikupljeni novac, nego da emituju novac iz „vazduha“. Naime u slučaju odobravanja kredita fizičkim i pravnim licima dolazi do povećavanja bilansne sume konkretne banke, što se ne bi dešavalo da su banke „posrednici“ i da daju likvidna prikupljena sredstva. Većina građana, nažalost i ekonomista, smatra da i u bankarstvu važi teorija da energija ne može da se stvori već da ona samo menja svoj oblik, tj. da likvidna sredstva banke prelaze u kredite i da bilansna suma ne menja svoju veličinu.
Dakle, ukoliko nešto nije postojalo u finansijskom sistemu kao likvidna realna imovina, postavlja se pitanje zašto bi se ona (krediti fizičkim i pravnim licima indeksirani u bilo kojoj valuti ili na drugi način) nastala iz „vazduha“, kao prosta računovodstvena operacija, štitila bilo valutnom klauzulom bilo stopom inflacije. Da razjasnimo još nešto. Banke ne stvaraju novac kojim onda kreditiraju klijente, nego se novac stvara kreditnom aktivnošću, tzv. sekundarnom emisijom novca (kada to radi NBS to je onda neopravdano prokužena primarna emisija). Da bi banka stvorila novac, pravno ili fizičko lice mora da dođe u banku i da traži neku vrstu kredita. Ako nema te tražnje, onda ni bankari ne mogu da „klikću mišem“ i stvaraju novac.
Kada su odobravani CHF krediti, banke nisu morale da imaju ni jedan franak, kao ni evro kod evrokredita. Morale su da imaju nešto malo dinara (samo onaj deo koji se izdvajao za obaveznu rezervu zbog povećavanja depozita po viđenju). Postavlja se pitanje: ko je dao pravo nekome da valutnom klauzulom štiti nešto što ne postoji? Valutna klauzula ima smisla za međubankarske kredite i kredite date državi, budući da tada banke troše likvidan novac, tj. prikupljena sredstva i tada su one pravi „posrednici“ između depozitara i kreditora sa jedne strane i korisnika kredita sa druge strane. Kao i uvek, kada su banke u pitanju, glavni krivac je NBS. Ona je morala da zabrani bilo koju indeksaciju kredita fizičkim i pravnim licima, jer se tom prilikom kreira novi novac koji do tada nije realno postojao u finansijskom sistemu.
Da sada razrešimo još jednu dilemu. Zašto banke nisu odobravale, tj. i dalje ne odobravaju, kredite fizičkim licima za kupovinu nepokretnosti u devizama – kada im je to član 25. Zakona o deviznom poslovanju dozvolio? Verovatno će većina da pomisli, ako je tačno ovo što je izneto, onda banke ne mogu da stvaraju evre ili CHF iz „vazduha“, one nemaju tu emisionu moć. Međutim, to nije tačno. Banke kreditnom emisijom mogu da stvore iz „vazduha“ evre i CHF (ili neku drugu valutu). Da li stvarno mislite da kada odete u banku i sa svog dinarskog računa kupite devize koje ćete štedeti na svom deviznom računu u istoj banci, konkretna banka koristi neki realan likvidan novac? Šta je onda banke sprečavalo da odobravaju kredite u devizima i da korisnicima kredita doznače devize na njihov devizni račun? Time bi barem jednim delom sebe zaštitile od potencijalnog obaranja valutne klauzule ili raskida ugovora o kreditu po bilo kom osnovu. Jedini kreator donesenih odluka bila je gramzivost bankara koja nije bila zauzdana od strane NBS. Ta gramzivost ima više nivoa. Da pođemo redom, od nižeg ka višem.
Prvi razlog je taj što banke ne bi imale mogućnost da odobravaju kredite po srednjem kursu, a da onda prodavcu stana te iste dinare za kupovinu deviza ne obračunavaju po prodajnom, višem kursu. Drugi razlog je obavezna rezerva, koja je na rast deviznih depozita gotovo pet puta veća nego na rast dinarskih depozita. Ovo u prevodu znači da banka svaki dinar sredstava kojima raspolaže ne bi mogla da kamati 20 puta, nego samo 4 puta. Ako neko misli da je ovo već dovoljan razlog, grdno se vara. Treći i glavni razlog leži u činjenici što banka kada odobrava indeksirane kredite istovremeno stvara indeksirana potraživanja u aktivi (kao svoju imovinu) i neindeksirane obaveze u pasivi. Ovo znači da je banka u momentu odobravanja kredita znala da nema nikakav valutni rizik i da će svu kursnu razliku koja nastane od dana odobravanja kredita do njegove konačne isplate biti njena zarada. Pri tome, da izopačenost u zarađivanju bude još veća, kursna razlika se ne obračunava samo na ratu koja dospeva za plaćanje, nego svakog meseca banka celokupni iznos preostale glavnice indeksira na novi kurs i svu kursnu razliku knjiži kao svoj tekući prihod. Jedini rizik koji je banka imala je da kurs padne, ali u slučaju Srbije i njenih finansija i ekonomije uopšte, to je ravno verovatnoći da vas dok čitate ovo usmrti avion tipa Boing 747 u vašoj dnevnoj sobi. Ako se neki drugi tip aviona sruši na vašu kuću onda bi već mogli da govorimo o prihvatljivoj verovatnoći sa stanovišta rizika banaka. To otprilike znači da banke na dugoročne kredite u CHF ili evrima, pri ovim nivoima kurseva, već sada imaju zarade od preko sto procenata u švajcarcima ili duplo manje u evrima. Do kraja otplate kredita samo je nebo granica. Pa onda krivimo i kažnjavamo zelenaše, koji za razliku od banaka daju realan likvidan novac na kojem manje zarađuju.
Velika je verovatnoća, a to bi dobrom forenzikom lako mogla da utvrdi NBS, da su najveće banke, tj. one koje imaju najviše indeksiranih kredita (pri tome, ne moraju oni da budu u CHF) u svom portfoliju, same dizale kurs na međubankarskom tržištu špekulativnim simulovanim ugovorima, i time sebi obezbedile vanredne finansijske koristi. U nekim godinama (razmatrajući ceo bankarski sektor) te zarade se mere sa više od sto miliona evra. Prosta je stvar, poslovne banke imaju više indeksiranih potraživanja od indeksiranih obaveza i onda svaki rast kursa, neprimetnog karaktera koji ne izaziva direktnu akciju NBS u odbrani istog, pruža poslovnim bankama priliku da prihoduju nekoliko milijardi dinara ako kurs poraste za jedan dinar. A znamo da je rastao više. Pri tome, one su dizale evro, a CHF je samo pratio taj rast (nezavisno od sopstvenog jačanja u odnosu na evro), praveći čistu špekulaciju na međubankarskom deviznom tržištu. Kako smo ranijih godina videli da moral ne stanuje u bankama, propuštanje opisanog scenarija – stvaranje ogromnog poslovnog prihoda, bilo bi potpuno neopravdano iz njihovog ugla.
Kad bi NBS ili Vlada RS, ili same poslovne banke odlučile da izvrše deindeksiranje svih kredita, bez nepotrebnog sudskog iznurivanja korisnika kredita, takva odluka banke ne bi koštala ni jednog dinara njenih likvidnih prikupljenih sredstava. Samo bi došlo do smanjivanja njihove bilansne sume, na obrnuti način od načina na koji su bilansi banaka rasli. Naime, kako NBS ima propis o klasifikaciji aktive, koji zavisno od problema kod otplate kredita obavezuje banke da za određeni procenat (u najgorim slučajevima i čitavih 100% konkretne preostale glavnice) kreiraju troškove u svom bilansu uspeha na teret rezervisanja u bilasu stanja (čista računovodstvena operacija koja bankama umanjuje enormne dobiti koje ostvaruju), onda bi zbog deindeksacije i smanjivanja veličine kreditne obaveze veliki broj korisnika kredita došao u poziciju da uredno vraća kredit, te bi se i ta rezervisanja radikalno smanjila u korist prihoda banke. Ovo bi jednim delom kompenzovalo gubitke banke zbog smanjivanja vrednosti kredita usled deindeksacije. Drugi izvor za pokriće gubitaka banaka nastalih deindekasijom bio bi sopstveni kapital banaka u pasivi (ne likvidna sredstva u aktivi) koji je prethodnu deceniju i narastao kao posledica velikih dobiti banaka zbog kursnih razlika nastalih nelegalnim indeksacijama kredita fizičkim i pravnim licima. Znači, kompletno čista računovodstvena operacija (nema trošenja nikavih sredstava), obrnutog toka od odobravanja kredita i posledične indeksacije istih. Banke bi imale kratkoročne i dugoročne koristi zbog iskazanih gubitaka u bilansima uspeha i poreskim bilansima. Ne bi u narednim godinama plaćale porez na dobit koju će izvesno stvarati, jer će kao posledica deindeksacije narasti broj kvalitetnih korisnika kredita. I to sve dok ne bi zaradile toliko da pokriju gubitak koji bi nastao zbog opisane deindekasacije. Pri tome, taj porez koji banke legalno ne bi plaćale, plaćao bi se iz likvidnih sredstava konkretne banke, tj. time bi se dodatno štitila imovina banaka i njihov osnov za kreditni potencijal. Umesto da štite virtuelna sredstva i time opravdavaju svoje visoke plate i bonuse, bankarski menadžment bi trebalo da štiti kratkoročne i dugoročne interse svojih akcionara. Velika većina postojećih nenaplativih kredita koji su posledica tržišnih i uopšte komercijalnih problema, deindeksacijom bi postali naplativi, te bi korisnicima istih bila pružena mogućnost da normalno rade, razvijaju se i dodatno zadužuju kod istih banaka. Oni nenaplativi krediti koji su posledica kriminalnih aktivnosti unutar samih banaka, a i šire, zbog falsifikovanja i lažiranja obezbeđenja, treba da rešava policija, sudovi i bančini akcionari, a ne da se time bavi država, pa makar i na nivou pomoćnika zamenika pomoćnika pomoćnika ministra. Dakle, navedena mera ne bi bila protiv banaka, posebno ne protiv deoničara banaka, nego bi njima išla u korist (srednjoročno „izbegavanje“ poreza na dobit, sprečavanje odliva likvidnih sredstava, stvaranje dugoročno zdrave osnove za rast bankarskih portfolija i realna procena sposobnosti svojih menadžera). Deindeksacija bi bila jedino na štetu bankarskog menadžmenta koji uzima visoke plate i još veće bonuse radeći malo, baveći se samo čistim špekulacijama i zadovoljavanjem više nego kratkoročnih interesa nanoseći kratkoročnu i dugoročnu štetu građanima, privredi i državi Srbiji, a i samim vlasnicima banaka, tj. svojim poslodavcima.
Nedorasli političari i državni službenici, okovani svojim neznanjem, a potpomognuti kolegama ekonomistima, čije znanje nije mnogo veće od njihovog (ili ga imaju ali ga ne koriste), a koji su iz nekog razloga koji zovemo novac, spremni da izdaju nauku i struku, na samu ideju deindeksacije odmah potežu najjače oružje – ugrožavanje finansijske stabilnosti zemlje. Videli smo da takvog rizika nema, tj. da navedena operacija celokupni bankarski sistem ne bi koštala ni jedan dinar likvidnih sredstava. Postavlja se pitanje kako bi sistem onda bio ugrožen kada nivo njegovog torška gravitira nuli? Na isti način oni elaboriraju problem nenaplativih kredita, od milošte zvanih NPL, misleći da su to neka likvidna sredstva koje su naivne banke dale, a zli korisnici kredita ne žele da ih vraćaju. Videli smo da tu nije reč o trošenju likvidnih sredstava, nego o emitovanju novog novca. Istim oružjem o ugroženosti finansijske stabilnosti oni će vršiti pritisak i na sudstvo, te ovim putem apelujem i želim da ohrabrim sudije da razumeju da takva opasnost ne postoji ni u teoriji, a oni sami znaju da se zemlja najbolje brani tako što će suditi onako kako zakon nalaže. Ako već hoće da govorimo o ugrožavanju finansijske stabilnosti zemlje, ona se upravo narušava na način koji je zloupotrebio valutnu kluzulu. Bankama se omogućava da enormno zarađuju ne radeći ništa ili gotovo ništa (mala špekulacija na deviznom tržištu im omogućava sigurnu dobit na osnovu već odobrenih kredita pa makar ne radili ništa u toku godine), daveći privredu i građane, a time i državu koja od davljenika ne može da očekuje da se razvijaju i troše sredstva, a time i ubire svakovrsne poreze za svoje funkcije. Da ne govorimo o tome da poslovne banke isplatom dividendi (kao posledice profita nastalih indeksacijom kredita) kontinuirano vrše pritisak na odliv ograničenih deviznih sredstava što posledično dovodi do rasta kursa, kojim se otvara novi krug rasta profita na bazi indeksiranih kredita i tako nanovo u nedogled do konačne propasti svih pa i samih banaka. Dugoročno je to loše i za same banke jer se broj kvalitetnih korisnika kredita smanjuje, a time i prostor za razvoj banaka i realan zdrav rast njihovih portfolija. Gospodo državni službenici, upravo je to ugrožavanje finansijske stabilnosti zemlje i kratkoročno i dugoročno.
Glavni krivac za postojeće stanje oko kredita u CHF, indeksiranih kredita uopšte, i finansijke nestabilnosti zemlje je NBS koja očigledno ne razume da nije centralna banka u Nemačkoj nego u Srbiji, i da su njeni zadaci u ovoj zemlji drugačiji. NBS je ćutke gledala kako banke pljačkaju graćane, privredu i državu dajući indeksirane kredite, a ništa nije radila po tom pitanju. Banke su bile gramzive, i ta gramzivost je bila baš onakva kakva treba da bude, ali je njihovu gramzivost NBS morala da stavi u funkciju društvenih interesa, tj. zabrani valutnu klauzulu za kredite pravnim i fizičkim licima, jer se ona kosi sa osnovnim razlogom nastanka iste. Ovakvom odlukom NBS bi zaštitila i dugoročne interese samih banaka od kratkoročnih interesa njihovih menadžmenata. Neko kaže da je guverner Jelašić upozoravao na problem CHF kredita, pa nije on bio najplaćeniji državni službenik da upozorava nego da usmerava događaje. Isto se odnosi i na druge guvernere, tj. postojeći sastav upravljača u NBS. Oni bi trebalo da donesu preporuke, ili preciznije da narede poslovnim bankama da deindeksiraju kredite fizičkim i pravni licima i to nezavisno od vrste indeksacije, da poslovnim bankama ovakvu odluku olakšaju labavljenjem klasifikacije aktive, obaveznih rezervi i drugim merama. Time bi NBS morala da radi daleko više, da mnogo više kontroliše poslovanje banaka, ali to je mala cena za veličinu štete koju je svojim nečinjenjem nanela građanima, privredi i državi Srbiji.
Vrhunski apsurd je u tome što su kratkoročni i dugoročni interesi građana, privrede, države Srbije, NBS i dugoročni interesi akcionara poslovnih banaka nalaze na jednoj strani naspram kratkoročnih i srednjoročnih interesa bankarskog menadžmenta (mogućnost gubitka potencijalnih bonusa zbog odsustva ekstraprofita nastalih indeksacijom kredita).
Da rezimiramo zašto mora dođi do obaranja valutne klauzule kod kredita datih fizičkim i pravnim licima:
1. Zato što kreditiranjem dolazi do emisije novca koji do tada nije postojao u finansijskom sistemu, te nema pravo da se isti štiti bilo kojom vrstom indeksacije (ni valutnom klauzlom ni stopom inflacije).
2. Zato što se indeksacijom kredita istovremeno stvara imovina banke (kredit u aktivi) koja ima valutna klauzula i obaveza banke (dinarski depoziti u pasivi) koja nema valutnu klauzulu.
3. Zato što je banka prilikom davanja indeksiranih kredita znala da nema nikakav valutni rizik.
4. Zato što je banka prilikom zaključivanja raznorodnih ugovora o kreditu znala da njena zarada po istim nije samo kamata, nego i sva kursna razlika nastala od momenta davanja kredita do momenta njegove konačne isplate.
5. Zato što njeno obaranje neće koštati poslovne banke ni jednog dinara likvidnih sredstava koja su one prikupile po bilo kom osnovu.
6. Zato što se njenim obaranjem brani finansijski sistem Srbije od njegove dugoročne nestabilnosti.
7. Zato što je to kratkoročno i dugoročno korisno za građane, privredu, državu, te srednjoročno i dugoročno za same poslovne banke.
8. Zato što je to pravično.
Kako će navedene činjenice vezane za indeksaciju kredita, koje sigurno narušavaju načela savesnosti i poštenja, dobrih poslovnih običaja, ekvivalentnosti davanja, kao i odredbu da krediti kreditoru mogu da obezbede zaradu samo u vidu kamate, te normu da je zabranjeno zelenašenje, pravnici, a pre svega sudije, „prevesti“ na jezik zakona, videćemo. U svakom slučaju predlog sudije Slijepčevića predstavlja deo rešenja problema oko obaranja valutne klauzule kod kredita. Naime, sve indeksirane kredite treba raskinuti i svaka ugovorna strana drugoj treba da vrati ono što je primila, a to znači određeni iznos dinara uvećan za zakonsku zateznu kamatu. Dobijeni iznosi mogu biti osnova za kredite koje će banke odobravati drugoj strani, ali ovaj put u dinarima bez valutne klauzule ili indeksacije na bazi stope inflacije ili BELIBOR-a. Naravno, kamatna stopa po kojoj bi se odobravali predmetni krediti bila bi jednaka sadašnjnim kamatnim maržama na dinarske kredite.
Jednostavnije rešenje bilo bi da sudovi preinače ugovore saglasno načelu pravičnosti, tj. da ukinu valutne klauzule ili bilo koju indeksaciju kredita datih fizičkim i pravnim licima, s tim što bi se preostala glavnica izračunala tako što bi se sve isplate i uplate dinara od dana puštanja kredita do dana preinačenja ugovora uvećale za zateznu kamatu. Od dana preinačenja ugovora do konačne isplate kredita, visina kamatne stope bila bi jednaka sadašnjnim kamatnim maržama na dinarske kredite. Posledice po banke i korisnike kredita bile bi iste kao i u prethodno iznetom predlogu, ali bi na ovaj način proces deindeksacije bio kraći i sa nižim troškovima.
Milorad Ilić, ekonomista i privrednik